Osnovna škola Siniše Glavaševića

   Ove godine obilježavamo 80. obljetnicu osnutka naše škole te smo  odlučili ispitati našu ravnateljicu što  ona misli o školi i kako  je to izgledalo iz pozicije učenice. Naime, ravnateljica Slavica Mišić ovu je škola pohađala kao učenica, mnogo kasnije postala je nastavnica matematike i fizike u ovoj školi, a danas u njoj obavlja čelnu „zapovjednu“ ulogu.

- Kako je izgledala škola dok ste ju vi pohađali?

Ravnateljica: Izgledala je vrlo slično kao ova danas, nije doduše bila tako moderna niti je  imala tako puno opreme kao sada. Baš kada sam ja krenula u prvi razred, škola je bila obnovljena. A na predupis išla sam u staru školu koja je još imala nekakve crvene mazane podove, bila je dosta stara, a u novu školu 1974. sam krenula u novoobnovljenu školsku zgradu. Ona je tada bila jako lijepa. Otada su još ostali mramorni podovi. Znači ona je tada bila moderna, svijetla i eksperimentalna škola što znači među najboljima u tadašnjoj državi i tu su se izvodili nekakvi posebni exsperimentalni projekti koji se nisu provodili drugdje.

-Je li bilo više gradiva?

Ravnateljica: U školi je uvijek bilo vrlo zahtjevno, ali je bilo manje predmeta nego sada, nije bilo vjeronauka, njemačkog, informatike pa ja mislim da je vama malo zahtjevnije, iako se i tada moralo puno učiti.

-Koje su vaše najljepše uspomene dok ste išli u ovu školu?

Ravnateljica: Pa najljepše je bilo druženje, ta prijateljstva koja su ostala i do dan danas, to su prijatelji koje smatram kao bratiće i sestrične. To su znači druženja, izleti nekakve dogodovštine. Važne su nam fotografije koje sada imamo, pošto je puno njih uništeno, vi ćete svoje čuvati i tako, ali nama su te stvari jako  lijepe uspomene.

-Kakvi su tada bili izleti?

Ravnateljica: Pa izleti su bili vrlo slični ovima danas, to su bili najljepši školski dani. Išli smo na more, u planine, uglavnom bili su to najljepši dani djetinjstva.

- Kakav je bio rad učitelja tada?

Ravnateljica: Pa bili su strogi i zahtjevni, mislim da smo s njima bili manje prisni nego što ste vi sada, nismo bili baš toliko slobodni kao što se vi volite našaliti, to nije smjelo. A ravnatelja, na primjer, nije nitko smio ništa pitati. Samo ako ti se obrati, onda si mu odgovarao, a do tada si mu se nekako micao s puta.

-Je li se nosila kakva školska uniforma?

Ravnateljica: Jeste, nosile su se plave kute i obavezne papuče, i posebno tenisice za dvoranu. A kasnije, kako su godine odmicale, bilo je manje strogo pa smo i mi počeli malo izmišljati da to bude malo drugačije. Tako smo si nešto ušivali na kute ili su nam ih majke  sašile da to bude malo ljepše i malo drugačije. A za sportsku dvoranu nismo nosili majce i tajice nego gimnastičke dresove, to je bilo obavezno i oni su se čuvali u ormarićima koji su se nalazili u sadašnjem hodniku u dvorani. Kući su nosili samo kada smo ih htjeli oprati.

-Kako su izgledale priredbe?

Ravnateljica: Pa priredbe su onda se meni činile puno duže i strože forme. Ja sam pjevala u zboru, svi smo bili jednako odjeveni u bijele bluze i plave plisirane suknje. Bili smo smješteni gdje je sada stubište da bi se svi vidjeli, ali je repertoar bio jednak: red pjesama, recitiranja i tako.

-Sjećate li se je li bilo puno štete poslje rata na školi?

Ravnateljica: Pa toga se baš i ne sjećam jer ja u to vrijeme nisam tu bila, ali je škola poslije rata obnovljena i to je bilo za vrijeme okupacije kada nije bila u sustavu Republike Hrvatske.

-Jesu li se dogodile promjene na vanjskom izgledu škole?

Ravnateljica: Pa izvana se nije puno promijenilo, jedino su prozori bili malo drugačiji, ali je osnovni dio sličan ovome sada. Ali škola je zaštićeno državno dobro zajedno s ovim kucicama još od Bate, ona je zapravo zaštićeno kulturno dobro i ona mora tako izgledati izvana. Mi joj na primjer ne smijemo promijeniti boju ili nadograditi ka, znači mora izvorno izgledati poput onoga kako je izgledala na početku.

-Kakva je razlika u broju učenika?

Ravnateljica: Pa kada sam ja išla u školu, bilo je dvostruko više učenika i razredni odjeli bili su puno veći. U mom razredu, a ja sam bila bekavac, bilo je 32 učenika.Takvi su otprilike bili svi razredi, nije bilo ovih kabineta, oni su se u posljednjem renoviranju nadogradili kako bi se prilagodio prostor. A pred sam rat bilo je oko 1000 učenika, onda su čak išli u tri smjene.

-Je li bilo više zaposlenika?

Ravnateljica: Pa čim je vise učenika, bilo je i više zaposlenika, sad to sve ide prema broju odjela i prema potrebama.

-Koliko ste vi radili kao nastavnica?

Ravnateljica: Pa ja sam nastavnica postala tek poslije rata, sada je to ukupno 19 godina.

-Je li vam bolje raditi kao nastavnica ili kao ravnateljica?

Ravnateljica: Pa teško pitanje,  svaki posao nosi neke svoje prednosti i nedostatke, ali se ipak nekada zaželim posla nastavnice. Onda kada me vidite da nekada uđem u učionicu matematike pa pogledam što radite, malo pripomognem, znam da nekada malo smetam nastavnici, ali eto malo od želje za tim poslom, zato jer je taj posao malo intenzivniji. A posao ravnatelja donosi više odluka i zahtjevniji je.

-Imate li neke neostvarene planove za poboljšanje ili ste zadovoljni?

Ravnateljica: Pa nema nikada kraja u ovom poslu, kada bi rekli: To je sada to!, ne bi valjalo. U svakom poslu treba težiti boljem i nečem kvalitetnijem. Nastojim polako, ali sigurno poboljšati rad škole. Želimo pratiti te nekakve trendove koji postoje u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Da se više priključimo modernoj nastavi.

-Kakve su promjene u kućnom redu škole?

Ravnateljica: Prije je to, ponavljam, bilo puno strože, manje se uništavala škola, sad mi na kraju školske godine imamo desetak vrata za popraviti zato što je netko udario, lupio i tako. Znači više se pazilo, stroži su bili propisi što se tiče nošenja preobuće i sportske opreme. To je sada malo slobodnije, a ni stroži pokreti ne bi tu ništa puno promijenili. Voljela bih da učenici shvate svoju školu kao drugi dom, da se više pazi i da ih vežu samo lijepe uspomene.

- Ima nešto u sadašnjoj školi sto biste vi voljeli promijeniti?

Ravnateljica: Pa ja bih voljela da je tu više učenika, da ih nije svake godine sve  manje jer ljudi odlaze.  Htjela bih da je školsko okruženje veselije pa bi i školi bilo bolje. Bilo bi više novca za školu za napredak.

-Za kraj - imate li što poručiti ucenicima za povodom 80. obljetnicu naše škole?

Ravnateljica: Draga djeco, vi ste nasljednici jedne duge tradicije školovanja za razliku od one kad su vaši roditelji išli u ovu ustanovu. Osvijestite si da je ovo najljpše doba u životu koje ćete zauvijek pamtiti. Čuvajte lijepe uspomene jer samo su one važne!

Intervju pripremile i vodile: Lejla Pulić i Lea Bručić, 6.a 

Fotografije: Aurora Ristović, 6.a