Osnovna škola Siniše Glavaševića

"Mi djeca nadamo se da su naši osmijesi dovoljna zahvala

I plaća za njihova djela. 

Kao i spoznaja da je mir                                           

 prekrasna riječ

božanstvena značenja,

riječ koja  u našoj domovini

nije ostala tek neostvareni pojam. "  

Ovim će riječima naša šestašica Mia Matić sudjelovati u ovogodišnjem programu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara u Domovinskome ratu.     

Svi ste pozvani na sudjelovanje u obilježavanju 24. tužne obljetnice, a cjelokupan program možete pronaći na stranicama Grada Vukovara  - www.vukovar.hr.

PJESMA MIRA

Iznad Dunava golub leti bijeli,

kao da me na nešto podsjetiti želi.

Noga mi lagano žuto lišće dira,

sretna sam što živim u vrijeme mira.

Iz daljine crkvena se zvona čuju,

shvaćam što mi poručuju:

Branitelji su nam donijeli mir, radost i sreću,

to nikada zaboraviti neću.

Stigla sam i do šarenoga parka,

tamo sjedi sijeda baka.

Pogledom u njene vesele oči

shvatim da mir nikad neće proći.

                Helena Vuković, VI. a

DOMOVINA U ZAGRLJAJU JUNAKA

Dragi naši branitelji, dragi naši junaci!

Beskonačno vam zahvaljujemo na ovoj prelijepoj zemlji koju ste svojom hrabrošću stvorili, na ovom kutku našega planeta koji ste branili za nas, na svim sunčanim jutrima kojima započinje naš dan.

Hvala vam što ste branili naš grad. I cijelu našu domovinu.

Ogroman je broj vas oijh više nema. Ogromna brojka donosi i ogromnu patnju.

Hvala vam što ste posljednje otkucaje svoga srca utkali u san zvan Hrvatska.

Zahvaljujem i majkama koju su svoje sinove dale za najljepšu nam domovinu. Svi su oni jednako junaci: bilo da su poput Blage Zadre predvodili obranu, ili Siniše Glavaševića koji je svojim izvješćima ostatku svijeta svjedočio o toj hrabrosti i patnji, ili mnogih drugih bezbrojnih junaka koji su ostali braniti svoj grad govoreći zlim ljudima: „U moju kuću nećete ući! „

Hvala vam! Vaše je mjesto u našim srcima sigurno. Kao i u zagrljaju Domovine.

                                                                                         Monika Topić, VI. a 

DOMOVINA U ZAGRLJAJU JUNAKA

Najljepše i najiskrenije misli uvijek su kratke. Stoga ću i ja u svojoj poruci biti takva.

Dragi branitelji, hvala vam što ste dali svoje živote za naš ljepši život, za naše školovanje, za naše djetinjstvo. Vi ste ti kojima mogu zahvaliti na prekrasnim livadama, kinopredstavama, prijateljstvima. Moje je djetinjstvo lijepo, dječje i često se sjetim kome za to mogu zahvaliti.

Posebice tijekom svog rođendana, Badnjaka i Božića, bojenja uskrsnih pisanica. Tada mi je najljepše, ali i žao što ste i vi, kojih više nema, zasigurno u tome uživali.

Našim živim junacima VELIKO HVALA što ste obranili naš Vukovar, a pokojni su svoj mir našli u zagrljaju Domovine. One vječne. Snivajte zasluženi san.

                                                                  Ema Pendić, VI. b

DOMOVINA U ZAGRLJAJU JUNAKA

   O nelijepim događajima ljudi ne vole govoriti. Moj tata nikada nije pripovijedao o ratu. Čudila sam se zašto. I pomalo strahovala pitati ga o tome.

Ohrabrila sam se kao osmogodišnjakinja  i upitala ga:“ Tata, a tko su to branitelji?“

   Odgovor me u mojoj dječjoj naivnosti pomalo iznenadio. Uvijek sam ih zamišljala kao Supermana ili Ironmana koji lete i sami spase svijet.

   Tatin je odgovor glasio:“ Iva, draga moja, to su obični ljudi kakve susrećeš svakoga dana, ljudi koji su napustili školu ili posao, a da o ratu ništa nisu znali. Čak nisu niti  znali da su hrabri. A bili su.“

   Malo mi je tada zvučalo kao da tata izvrće istinu (da ne kažem kako „mulja“), ali sada, četiri godine kasnijeshvaćam istinitost njegove izjave. Znam da su među njima mnogi tatini prijatelji , za njega samo pošteni obični ljudi, a za mene istinski veliki junaci kojima ću vječno biti zahvalna što imam svoj dom, svoj grad, Domovinu i široki osmijeh na licu. Taj je osmijeh za njih! I za vas, dragi branitelji, koji ste sada ovdje. Hvala vam!

                                                                                Iva Šarić, VI. b

MOJ JUNAK

   Proljetno je popodne. Na zagrebačkome Bundeku sam. Jezero, sunce, djeca galame i trče kao muhe bez glave. Rekla bi moja susjeda: kao ludi purani. Usred te buke i cike ugledam nešto neobično.

   Čovjek sjedi u travi, tih i zamišljen. I gleda nekamo u daljinu. Prišla sam mu i pozdravila ga, a on nije ništa odgovorio. Izgledalo je kao da će zaplakati. Pitala sam ga zašto je tužan, usput se pokušavajući sjetiti odakle ga poznam. Baš mi je bio nekako poznat.

   Na to se moje pitanje osmjehnuo i rekao kako nije tužan. Bila je to više sjeta, spoj sreće jer je među tom djecom i njegov unuk Ivan koji trčeći predvodi „vesele purane“, a opet i tužan jer ga nikad nije upoznao. Nije mogao uživo vidjeti njegov prvi korak ili čuti prvu riječ. Ponosan je jer mnoga djeca, poput mene i njegova unuka, mogu slobodno ići u školu, veseliti se svemu onome što ih usrećuje. Ponosan jer je i on jedan od onih branitelja koji su nam to omogućili. I zamolio me na kraju da poručim djeci: „VOLITE HRVATSKU, UČITE I SVOJIM JE RADOM UČINITE  NAJLJEPŠOM, NAJPOSEBNIJOM ZEMLJOM NA SVIJETU!“

   I nestao je… A ja sam se u čudu i strahu pokušavala sjetiti odakle ga znam. Sjetila sam se po povratku u Vukovar ugledavši svoga susjeda koji mu je jako nalikovao.  Bio je to njegov pokojni otac Tomislav koji je poginuo u obrani grada.

                                              Nives Gašparović, VI. a