Osnovna škola Siniše Glavaševića

          Bliži se kraj nastavne godine, vrijeme bez briga, školskih obveza, uobičajenoga radnog ritma. Školska je tradicija obilježiti najavu toga razdoblja izletom, ekskurzijom ili terenskom nastavom. Osim edukativne sastavnice putovanja, mnogo je važnija ona socijalizirajuća uslijed koje djeca, vidjevši „malo svijeta“, stječu nova i jača prijateljstva, ali i shvaćaju značenje odgovornosti. Naime, sjetimo se suza i brige zbog zagubljenih ručnika, fotoaparata, fenova, papuča i drugih materijalnih suputnika učeničkih putešestvija.

     Nakon višemjesečnih odabira i priprema, neostvarivih ideja o putu na Madagaskar ili Ikariju, svjesni da mnoštvo želja samo remeti snagu naše sreće, odlučili su se roditelji i učenici viših razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića za terensku nastavu u sklopu koje bi posjetili Plitvička jezera i Krapinu. Nastavnice i lokalna putnička agencija spremno su se prihvatile organizacije.

          20. svibnja, u rano jutro ( 6 h) krenuli smo naučiti kakav je život na Rastokama, što su to sedrene barijere,  kako su su živjeli neandertalci.

         U uobičajenome autobusnome ozračju ( razvlačenje zastora na prozorima već u Ulici Blage Zadra, čips se načeo već na kružnome toku, a do Nuštra se našim prometalom već širio miris salame i sira uz zvučnu kulisu „škljocanja“ rukohvata ili „rukonaslonjača“ ), obišli smo nekoliko benzinskih pumpa i pripadajućih trgovina gdje su djeca oživotvorila sliku potrošačkoga društva, ocijenili sanitarni čvor navedenih mjesta, prošetali i iskušali čvrstoću OMV-ova zabavnoga parka. Sve je ocijenjeno zadovoljavajućim brojkama.

Oko podneva stigli smo u Rastoke, mjesto kome se divio i  hrvatski putopisac te filolog A. V. Tkalčević pozivajući na obilazak ovoga „edenskoga naselja“.

Rastoke su nastale na utoku rijeke Slunjčice u rijeku Koranu. Priroda je tu pokazala svoju maštu i  modrozelene vode Slunjčice rastačući ih u mnoštvo prštavih slapova. Svojom se ljepotom ističu  Buk, Hrvoje i Vilina kosa.

Svojim su nastankom Rastoke uvodnica u Plitvička jezera, a njihova je i posebnost u tome tome što se u to bogatstvo zelenila po otočićima i hridima pred tristo godina ispreplelo ljudsko naselje s mlinicama žličarama.

Ondje nas je dočekala vrlo ljubazna i susretljiva mlinarica pokazavši nam mlinicu i sustav rada u njoj. Naglasila je i kako, nažalost, trenutno rade tek tri mlinice, a i one vjerojatno ne će zadugo. 

Zbog te skladnosti povijesne, etnografske i graditeljske kulturne baštine Rastoke su 1969. godine upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu.

Sljedeća stanica bila su Plitvička jezera. O njima dovoljno kazuje članak u britanskome časopisu  Hello! u kome se navodi: "Kud god pogledate, očekuje vas kadar vrijedan fotografiranja ili snimanja. Plitvice, najpoznatiji hrvatski nacionalni park, raj je jezera i slapova".

          Šetali smo i divili se biljnome i životinjskome svijetu, vozili se brodicom, a veliku radost među posjetiteljima parka izazvali su naši učenici koji su svim šetačima iz suprotnoga smjera razdragano uzvikivali: Hello! podižući ruku u stilu „give me five“. U početku su tek rijetki prolaznici učinili isto, ali do kraja već su se sprijateljili s mnogo Azijata.

        Potom smo nastavili do Krapinskih Toplica, pitoresknoga mjesta u Hrvatskome zagorju. Ljubaznome osoblju „Aquae Vivae“ zahvaljujemo na gostoprimstvu i srdačnosti. U sklopu kompleksa nalaze se bazeni, sadržaj koji je učenicima predstavljao temeljni cilj našega putovanja.

         U subotu smo posjetili Muzej krapinskih neandertalaca, muzejsku ustanovu koja se svojom modernošću i stručnošću doista može mjeriti sa svim europskim destinacijama toga tipa. Uz popularnoznanstveno predavanje primjereno dječjoj dobi i interesu, različite videoefekte, dozvoljenost učenicima da replike pojedinih materijalnoj vrela mogu i dotaknuti, ovaj je muzej mjesto koje se obvezno preporučije za terensku nastavu.

          I kao što bi starogrčki dramatičar Euripid ustvrdio kako je „život kratak, ali sladak“, tako je i završilo naše putovanje. Vratili smo se zadovoljni, zdravi, prepuni dojmova i iščekivanja naši sljedećih putovanja.

Branimira Barun, prof.