Ljeto je,ljudi odlaze na godišnje odmore,a imaju kućne ljubimce,koji,tvrde,vole…?!“Vole“ih tijekom godine,a kad ne znaju kuda bi s njima,radi vlastitog  ih luksuza,ostavljaju na uličicama prepuštene samima sebi.Zar to zovu ljubav?

Tako smo tužni i razočarani spoznajom koliko ljudi mogu biti grubi i nezahvalni.

Tijekom tih nekoliko dana nedostaje im ljubavi,topline,doma na koju su navikli,šarene posudice s toplim mlijekom i obilan ručak.Mnogi se smrzavaju od hladnoće po malenim uličicama sami,napušteni,bolesni,umiru od gladi ili još postaju bješnji te na taj način plaše ljude i djecu iz susjedstva te ugrožavaju živote prolaznika.Tko je odgovoran?Čovjek?Mi?Odrasli.

Razne nas istraživanja i studije o  životinjama usmjeravaju na brojne pokuse koji se na njima vrše.Svakim su danom takvim pokusima izloženi milijuni životinja.Većina se takvih istraživanja odvija tajno u državnim i privatnim laboratorijima.Opće poznata je činjenica kako se objavljuju samo uspješni izvedeni pokusi.A što je s onim manje uspješnim?!Zar se i oni zaboravljaju kao i male nemoćne životinje koje su lišene slobode i života!!?

Testiranja,pokusi,testiranja,pokusi,ima li tome kraja?Nema.Mučenje se i dalje nastavlja …

Želite pomoći?Životinje ne traže ljepotu niti žele biti mučene.Traže pravo na život i slobodu baš kao i mi!Pa zamislite da vama i vašoj djeci oduzmu pravo na to!Djeca vole životinje,imaju kućne ljubimce ,hrane ih,kupaju i igraju se s njima.Oni su najvjerniji čovjekovi prijatelji.Oni koji ih pak nemaju iz više razloga,često ih požele vidjeti,poigrati se s njima,pa makar to bilo kroz željezne rešetke,odlazeći u ZOO-vrtove.Želimo poručiti svim ljudima:

Kad vidite na cesti nekog psića,nemojte ga tući,nemojte ga dirati i on vas neće napasti.Nazovite najbliže utočište za životinje i tako pomognite .Uvijek imajte na umu da se to isto i vama može dogoditi.Svim živim bićima je teško ako su napušteni ,gladni ili promrzli.Jedan telefonski razgovor stoji malo, a nekome će značiti jako puno.

Lazić Andrej (učenik 6 .razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića)

Andrej: Jako sam žalostan jer mnoge životinje nemaju svoga vlasnika,krov nad  glavom i osnovne uvijete za život.No sretan sam ,zato što postoji ovako mjesto,bez obzira na njegovu skromnost.Sretan sam jer im nije hladno,jer imaju redovne obroke,imaju potrebnu pomoć i zdravstvenu njegu,kakvu-takvu,i sretan sam jer gladni ne lutaju ulicama.Isto kao i mi, i one osjećaju,možda čak i istančanije i jače.

Vjerujem da su djelatnici Azila dali sve od sebe i svjestan sam kako nisu svemogući.Boli me jer im kao pojedinac ne mogu pomoći,budući da živim u stanu koji nije prikladno mjesto za udomljavanje pasa.Nesretan sam i žalostan ,ne mogu se pomiriti s ljudskom grubošću.Stoga,molim,odrasle,djecu! Razmislite svaki put kad odlazite,ostavljate i napuštate.Apeliram svim školama,udrugama,svim ljudima dobre volje,dajte,pomognite,jer lijepa gesta doista ne stoji puno,a nekome znači život.

Jelena Davidović, 6.r. ( nastavnica Ivana Skender – Oršolić, hrvatski jezik )

Prije nego što sam doselio u Bršadin , živio sam u Borovu u stanu.

U šetnji s roditeljima uvijek sam gledao prolaznike koji su šetali parkom.Njima uz nogu šetao je njihov ljubimac.Puno puta sam mislio kako bi bilo lijepo uza se imati nekakvog čupavog psića koji će biti samo moj.Ipak,znao sam dok smo u stanu roditelji se neće složiti s mojom željom.A onda smo se odselili na selo.Jednog jutra tata me je probudio i pozvao vani da nekoga upoznam.Bilo je to malo,dlakavo stvorenje slično lavu.Dobili smo je na poklon od  prijatelja .Bio sam presretan.Žuto smeđe dlake,kratkih ušiju,duge njuške i gipkog tijela odmah se počeo motati oko mojih nogu.Tata mi je rekao da su je čika Mato i teta Mira zvali Lajka.Budući da se već odazivala na to ime, odlučio sam ga ne mijenjati,iako se meni baš i nije sviđalo.Lajka je pametna,dobra i pažljiva.Mog prijatelja Marka spasila je od drugog psa koji ga je htio ugristi.

U našem dvorištu puno je životinja:mačaka,pataka,kokošiju,jarića…Sve ih ona čuva.Prošlo ljeto sam je vodio na Dunav na kupanje.Naučio sam je da uskoči u auto i leži dok ne stignemo do Dunava.Svi je volimo i brinemo se za nju.Puno puta mi je bila prijatelj u igri.

Lajka je već dugo kod nas.Stara je i troma.Na moj poziv za igru ponekad samo ravnodušno gleda u mene kao nekakva baka koja je davno zaboravila mladost pa sad sjedi u svojoj sobi i mirno gleda u nove ,mlađe naraštaje i kaže:

“Sada je na vama da se pokažete“.