Pitam se koliko su sretni svi oni koji se bude, a ne znaju što u studenom znači miris voska iz dogorjelih svijeća. Koliko su sretni oni koji svijeće nikome ne pale, a koliko tek oni koji ju imaju gdje upaliti. Teško je to u Vukovaru za objasniti. Teško je objasniti kolika je veza svih nas i grada, koliko poštovanja osjećamo hodajući našim tlom. (...) Živimo odlično. Držimo se za ruke. Mladi i stari. Kamenčinu nosimo zajedno. Stijenu. Uteg. Ne damo riječ na Vukovar. Snaga je u onima koji su oprostili, ali obećajem da nećemo zaboraviti. Cvijeće koje danas niče iz krvave je zemlje. A zemlja, ovaj grad, to smo mi. Molim vas ne zaboravite Vukovar.  

(Žana Kunji)