Originalni CAP program počeo je u SAD-u 1978.god. kada je u jednoj lokalnoj zajednici učenica 2. razreda bila seksualno zlostavljana. Roditelji ostale djece u školi uočili su kod svoje djece ponašanja koja djeca pokazuju kada su zastrašena: mokrenje u krevet, noćne more , strah da ostanu sama itd. Zamolili su lokalnu organizaciju Žene protiv silovanja u Columbusu, Ohio, za pomoć.
      Hrvatska je 14. zemlja koja ga je 1999.god. uvela i na inicijativu Udruge roditelja „Korak po korak“ počela provoditi CAP program u školama. Dva CAP tima: pedagoginja Božena Šustić, učiteljice Jasna Panza, Ružica Sabo, Ljiljana Vidović i Marija Lacmanović čine jedan tim, a drugi pedagoginja Radojka Šerbić te učiteljice Ljiljana Kojić i Jasna Katanić, počela su ove jeseni CAP radionice u tri gradske škole(Osnovnoj školi Siniše Glavaševića, Osnovnoj školi Dragutina Tadijanovića i Osnovnoj školi Nikole Andrića) i tri seoske škole (Osnovnoj školi Čakovci, Osnovnoj školi Borovo i Osnovnoj školi Trpinja) uz sufinanciranje Odjela za društvene djelatnosti grada Vukovara, te Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i Udruge roditelja „Korak po korak“ iz Zagreba.
      Cilj je educirati roditelje i sve zaposlenike u školama o tome kako pomoći zlostavljanom djetetu te kako prepoznati takvo dijete. S druge strane djecu moramo naučiti reći NE svojim zlostavljačima, odnosno učimo ih o njihovim pravima kako bi odrasli u SIGURNE, JAKE I SLOBODNE osobe. Program prevencije provodi se u radionicama s djecom tijekom kojih se učenicima predstavljaju moguće najčešće situacije kroz tri igrokaza: Dijete protiv djeteta, Neznanac protiv djeteta i Poznata osoba protiv djeteta. Djecu upoznajemo s njihovim pravima, strategijama suočavanja i načinima traženja pomoći, jer svako dijete ima pravo biti  SIGURNO, JAKO i SLOBODNO.
      Zlostavljanje djece je svako neslučajno nanošenje fizičke ili psihičke povrede djetetu.

 Vrste zlostavljanja:
1. FIZIČKO - nanošenje ozljeda djetetu fizičkim putem npr. udaranje, gašenje cigareta na koži, štipanje, bacanje, lomljenje kostiju, čupanje kose i dr.
 2. EMOCIONALNO - ponašanja prema djetetu koja štete njegovu emocionalnom razvoju i pozitivnom poimanju samoga sebe, npr. stalno omalovažavanje, ignoriranje, izolacija, kritiziranje, prijetnje, vikanje, plašenje, prostačenje, psovanje, ponižavanje, ucjenjivanje, manipuliranje idr. 
3. SEKSUALNO – je bilo koja vrsta seksualnog kontakta između djeteta i odrasle osobe ili tinejdžera starijeg pet ili više godina od djeteta – žrtve, npr. uključivanje djeteta u seksualne aktivnosti ili promatranje seksualnih aktivnosti, izlaganje djeteta pornografskom materijalu, neadekvatno dodirivanje djeteta, davanje sugestivnih  seksualnih komentara djetetu i dr.
4. ZANEMARIVANJE – nedostatak odgovarajuće brige i njege odraslih osoba prema djetetu, što bitno utječe na djetetov normalan fizički i psihički razvoj: a) emocionalno zanemarivanje (pasivan ili agresivan stav prema djetetovim emocionalnim potrebama); b) zdravstveno ili medicinsko zanemarivanje ( postupci roditelja ili odraslih odgovornih za dijete, gdje se ne vodi računa o djetetovoj zdravstvenoj zaštiti, potrebi savjetovanja s liječnikom isl.); c) obrazovno zanemarivanje (roditelj ne surađuje sa školom, ne pruža pomoć djetetu, ne osigurava pribor potreba za školu); NIJE ISTO ŠTO I SIROMAŠTVO!!!
    Nažalost, zlostavljanja vršnjaka prečesto završavaju kobnim posljedicama čega smo posljednjih dana svjedoci i u našoj okolini. Prema istraživanjima svaki peti osnovnoškolac žrtva je nasilja vršnjaka. Toj vrsti nasilja učenici osnovnih škola izloženi su najmanje tri puta mjesečno.  Djecu moramo uvjeriti da se nasiljem ne mogu rješavati problemi i da ono nije zabavno ni uzbudljivo. U okolnostima u kojima su djeca svakodnevno   „hranjena“ nasiljem, tu im lekciju trebamo stalno i stalno ponavljati.
     Djeca često misle da zlostavljanje doživljavaju jer su sami nešto skrivili pa je to najčešći razlog zašto šute o tim nedjelima. Ako tome pridodamo podatak da su 80 – 90% zlostavljača djeci poznate osobe, ne čudi takva reakcija. Polovica svih seksualnih zlostavljača dolazi iz redova obitelji žrtve, prosječna dob žrtve je 9 godina, svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak doživjeli su neki oblik seksualnog zlostavljanja do 18. godine. Većina seksualnih zlostavljača ni po čemu se ne razlikuje od ostalih ljudi – heteroseksualni su i normalnog intelektualnog nivoa Zlostavljanje se događa u svim rasama, religijama, kulturama, klasama, obrazovnim i društvenim skupinama.
      Djecu treba slušati i vjerovati im. Ona nam najbolje mogu reći istinu o sebi i svojoj patnji. Dijete nikad nije odgovorno za zlostavljanje, ono je uvijek žrtva!!!
     Prema Obiteljskom zakonu, članak 108.:
„Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zloporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.“

-         prijava može biti anonimna;
-        roditelj koji dopušta zlostavljanje djeteta je suodgovoran – može mu se oduzeti roditeljsko pravo.
 
RODITELJ MORA BITI SPOSOBAN SUPROTSTAVITI SE ZLOSTAVLJAČU I ZAŠTITI SVOJE DIJETE.
 
PRAVO DJETETA NA ZADOVOLJAVANJE PRIMARNIH POTREBA IZNAD JE BILO KOJEG DRUGOG PRAVA, PA I RODITELJSKOG!!!

nast. Ružica Sabo