Vidjevši raspisan natječaj,  i mi smo odlučili svojim lijepim riječima obilježiti taj tužni, ali ponosni datum. Razgovarali smo s roditeljima o voljenome gradu, prikupljali svjedočanstva, promišljali što Vukovar nama znači. Uslijedio je sat hrvatskoga jezika na kome je svatko svojim riječima „oslikavao“ voljeni grad. Ponijeli su nas osjećaji i započeli smo s radom.

Među brojnim radovima osnovnoškolaca iz domovine i dijaspore našla su se i  literarna djela četiriju učenica našega IV. a. To su: Barbara Topolovec, Matea Batarelo, Sarah Grahić i Lucija Gračanin.

Čekali smo, čekali...No,  čekanje se isplatilo. Sva su četiri rada ušla u uži krug. Iako smo potajno očekivali dobre rezultate,  objavljeni su nas  rezultati iznenadili i jako obradovali. Matein je rad proglašen najuspješnijim dok je  Barbara osvojila  2. mjesto.

19. svibnja 2012. u Vinkovcima je bila dodjela priznanja i nagrada. Bili smo sretni i uzbuđeno smo čekali trenutak uručenja.

Evo lijepi stihova i riječi kojima su Matea i Barbara pokazale kako se voli svoj grad:

Matea Batarelo, ŠTO ZNAM O VUKOVARU

Vukovar, moj rodni grad, ali i rodni grad mojih roditelja. Prostire se kraj dvije prekrasne rijeke, Dunava i Vuke. Vukovar je prije bio lijep, miran, pun šarenila, djece i mladih. Bio je vrlo bogat industrijom i kulturnim znamenitostima. Poznat je po tvornici kožne obuće Borovo. Vukovar se razvijao i postao je jedan od bogatijih gradova.

Ljudi i djeca su uživali u ljepotama mirnog Vukovara, sve dok se jednog dana nisu čuli prvi pucnjevi. Od lijepog se i mirnog grada pretvorio u ruševine. Ptice su prestale cvrkutati, djeca su se prestala smijati i igrati, a mladi više nisu šetali trgom zagrljeni. Crni prah je sve više prekrivao ulice, blistavo sunce se više nije vidjelo. Vodile su se velike bitke za svaki dio grada. Hrvati se nisu htjeli predati, nisu htjeli izgubiti svoj grad. Postajali su sve slabiji. Pomoć im nije uspjela doći jer je grad bio opkoljen. Prijatelji Vukovara preko televizije su gledali kako hrvatski vojnici ne mogu dalje. Dio po dio Vukovar je padao u ruke ljudi koji su željeli da taj grad bude njihov.

18. studenog 1991. Vukovar je pao. Puno ljudi je mučeno i ubijeno. Neki su odvedeni u logore.

Mnogi ljudi bili su protjerani sa svojih ognjišta. Mala djeca plakala su za svojim kućama, ulicama i prijateljima.

Vukovarci su bili raseljeni po cijeloj Republici Hrvatskoj, pa i šire. Godinama su živjeli u progonstvu.

Nakon mnogo godina došlo je vrijeme za povratak u svoj grad. U tom istom gradu budilo se isto sunce. Ljudi su svojim vještim rukama ponovno gradili i podizali grad iz pepela.

Obnovljene su mnoge zgrade, škole, vrtići, ceste … Gradi se i bazen otvorenog i zatvorenog tipa. Sve je više događanja u gradu.

            Iako moji prijatelji i ja nismo bili rođeni u to vrijeme, zahvaljujući našim roditeljima, iz prve ruke smo saznali sve o Vukovaru, jer oni su sve to kao djeca proživjeli.

            Sada mogu reći da je Vukovar opet lijep grad. Još uvijek su vidljive posljedice rata, ali ja, bez obzira na to, jako volim svoj grad.

Barbara Topolovec, ŠTO ZNAM O VUKOVARU?

    Učenica sam IV. a razreda Osnovne škole Siniše Glavaševića. Moja je škola dobila ime po novinaru Radio Vukovara. Prije nego je postao novinar, Siniša je radio u našoj školi.  U vrijeme Domovinskog rata radio je kao ratni izvjestitelj Radio Vukovara.

Budući da ja u to vrijeme još nisam bila rođena, roditelji su mi pričali puno toga o Siniši, njegovim djelima te o svemu što se događalo s Vukovarom, točno prije dvadeset godina. Pričali su mi tragičnu, ali istinitu priču.

Vukovar je bio prekrasan, mali grad. Sve je bilo lijepo. Ljudi su živjeli sretno i zadovoljno. Zajedno su radili, razvijali prijateljstva, međusobno se družili, izlazili i pjevali. Bolje nije moglo biti. No, jednoga dana sve se promijenilo. Dojučerašnji prijatelji, odjednom su postali neprijatelji. Vukovarom se više nije čuo smijeh, nego plač. Počeo je Domovinski rat. U Vukovaru se branila cijela Hrvatska. Vukovarski su se branitelji dugo borili kako bi sačuvali svoj grad, svoju domovinu.

Poginulo je mnogo ljudi. Kuće su rušene bez reda i rasporeda. Postupno se pretvarao u ruševine. 18. studenog Vukovar je pao. Ljudi su prognani iz svojih kuća i voljenoga grada. Oni koji su bili ranjeni i liječili se u bolnici, odvedeni su na Ovčaru. Tamo su mučeni, a zatim ubijeni. Mnogo branitelja je dalo svoj život za voljeni Vukovar. Ljudi koji su prognani, nakon mnogo godina vratili su se u svoj grad.

            Vukovar je danas opet lijep. Škole se obnavljaju. Ponovno se čuje smijeh. Ljudi žive sretno. Iako se život vratio u Vukovar, nikada ne smijemo zaboraviti što se dogodilo za vrijeme rata, te svakako jednom godišnje 18. studenog poginulima za Vukovar trebamo odati počast u Koloni sjećanja.

Ponosna sam na svoj grad i ljude koji su nekada branili Vukovar, ali i na ljude koji su nekoga izgubili u ratu, a opet se vratili živjeti ovdje. Volim VUKOVAR.

Čestitamo, naravno, i Sarah i Luciji.

  Njihove radove možete pročitati u cijelosti na web stranici:

www.hkz-kkv.ch/natjecaj_2012_literarni_1-4.php

                                                                                     napisala: Jasna Panza