Osnovna škola Siniše Glavaševića

U spomen na Marina Matina (2000. -2010)

Evo, niže se peta godina otkada naš prijatelj, Marin Matin nije s nama u učionici. Zajedništvom smo ponovo pokušali prevladati bol koja nas preplavi na današnji dan.

Kažu da nam se svaki čovjek kojeg upoznamo utisne u život. U tom kratkom vremenu koje smo dijelili s njime, Marin nam je podario veselje, prijateljstvo i puno, puno topline. Sa sjetom nosimo u srcu te dane, i zahvalni smo na njima jer zbog njih smo zasigurno bolji ljudi.

Bliži se dan kada ćemo i mi napustiti ove školske klupe, a uz sve nade, strepnje i radosti, ponijet ćemo zauvijek u srcu i sliku malenog, plavokosog dječaka koji pleše po hodnicima škole.

Nedostaješ nam Marine!

Tvoj 8.a s razrednicom A. Strešnjak

Sjećanja na Marina:

Marin je svijetla točka moje prošlosti i pokazatelj kako školski prijatelj zna biti dobar, veseo i velika podrška. Uvijek ga se sjetim s toplinom i tugom u srcu, osobito kada od nekih u razredu doživim neugodnosti.

Hrvoje Milovanović

Danas točno prije 5 godina poginuo je moj prijatelj Marin. Još se sjećam tog dana. Ujutro smo se svi okupili u Domu za starije i nemoćne kako bih razveselili bake i djedove. Na putu kući smo se zezali i smijali ni ne sluteći što će se dogoditi. Otrčali smo kući, presvukli se i izašli van. Park je bio pun razigrane djece. Neki su igrali nogomet, neki su se vijali, a neki gađali. U svom tom vrisku začuh glas majke kako me doziva. Pitala me je li tu Marin no njega nije bilo. Svi smo bili zabrinuti. Nakon nekih sat vremena saznali smo da našeg prijatelja više nema, da se utopio. Čudan je to osjećaj izgubiti nekoga tko ti je uljepšao dio života. Bili smo suviše mali da bih razumjeli neke stvari, ali jecaj i plač njegove majke kao da nam je otvorio srce. Stajali smo kao ukopani oko njegovog groba suzdržavajući suze. Nekako vas zaboli pomisao da nekoga s kim ste se do jučer igrali više nema. Kao da ne vjerujete, kao da će se sutra pojaviti i da će sva ova tuga nestati. Sada se samo možemo sjećati našeg dobrog prijatelja nasmijana lica, lica anđela.

Josipa Rehak

5. godina bez tebe

7. svibnja, 2010. godine si napustio svoju obitelj, svoj razred, ovaj svijet i otišao na bolje mjesto te postao anđelom. Od tada, sve je izgledalo pusto, nema više one tvoje razigranosti, pjevanja i tvoje pozitivne energije koju si prenosio na svakoga. Svake godine sa tugom u srcu što si nas napustio, a ujedno i srećom što smo te upoznali, obilježavamo tvoju godišnjicu. Prisjetimo se svog prijatelja Marina, koji će zauvijek to i ostati. Marine naš… već 5. godina bez tebe, a kao da si još tu, s nama, svakoga dana. Nedostaje nam tvoja radost, zabavljanje cijeloga razreda, vedrina i sva pozitivnost, no zauvijek ćeš biti dio nas. Bog te je uzeo k sebi jer mu je nedostajao najljepši anđeo na nebu, iako si ti anđeo uvijek bio. Svima si bio voljan pomoći i pružiti ruku, ali izgleda da si nebu bio potrebniji. Počivaj u miru anđele naš i voli te tvoj 8. a.

Karla Küfner