Osnovna škola Siniše Glavaševića

Centralna tema i moto je Čitam 100 na sat.

Sto  na sat, ali što na sat?

„Nisi čitao Baumgartnerovu „Patologiju darivanja“?!? Čovječe, ja sam to još prije faksa, pa to mi je odredilo cijeli život! Obavezno to pročitaj. A Mendeljuhinove " Meridijane milenija“? Molim?! Ni to?!? Čovječe…“

Koliko ste puta našli oči u oči s osobom koja se pod svaku cijenu nastoji pokazati najčitanijom od vas i osjetili se, hoćeš-nećeš, barem malo posramljeno? Bilo je toga, zar ne? A bilo je zacijelo, znam po sebi, i situacija u kojima ste lagali, govoreći da ste nešto pročitali iako niste. Je li tako da je bilo i toga. Ne brinite, nemate se čega sramiti, ni pred njima niti pred ogledalom. Ljudima koji čitaju takve se stvari svako malo događaju. Sa studija pamtim profesora koji je uz dosta inkvizitorskog cinizma testirao brucoše koji bi mu kazali (većina je, naravno, lagala) da doista jesu pročitali „Uliksa“: godinama kasnije jedna mi je njegova kolegica u povjerenju rekla da zapravo ni on sam tog nesretnog „Uliksa „ nikad nije pročitao: „Ja mu govorim „Moraš, kad već toliko gnjaviš klince“, a on uvijek isto „Nemrem, stara, nemrem da me ubiješ“!....Sve što je o „Uliksu“ napisano pročitao je, ali samu tu knjigu, od korice do korice, nikad nije uspio pobijediti. A jedino što u toj priči doista ne valja jest činjenica da je čovjek krio, i to na vrlo nepošten način.

Već sam priznao da sam i sam bio mnogo puta ponižen u komunikaciji s nekim od (navodno ili uistinu, svejedno) načitanijih sugovornika. S vremenom mi je, međutim, postalo sasvim opuštajuće priznavati da nešto nisam pročitao. Jer – em je reći istinu vrlo oslobađajuće, em vam otvara mogućnost da sugovornika provocirate i tražite da vam govori o toj knjizi što duže, pa ga gledate kako se već nakon dvije, tri minute počinje koprcati u ponavljanjima vlastitih rečenica, iz čega se, kroz govornikove pauze, prilično upadljivo cijedi lažljivački nelagoda. A jednom sam čak i zanijekao knjigu koju zbilja jesam pročitao, čisto da vidim muljatorske kapacitete osobe B. I bilo me je poslije sram zbog toga, jer sam odjednom stekao posve drugačiji dojam o tom čovjeku, inače stvarno dragom i pametnom, dojam kojeg ću morati potiskivati do kraja života, pri svakom susretu i pri svakom spominjanju u razgovoru s nekim trećim.

Konačno oslobođenje od posljednjih frustracija i trauma jednog običnog nedovoljno načitanog bedaka donijela mi je knjižnica pod naslovom „Koliko knjiga!“ meksičkoga pisca Gabriela Zaida. Za razliku od onog Baumgartnera i Mendeljuhina, uključujući i spomenute im imaginarne naslove s početka ovog proslova, Zaida i knjigu „Koliko knjiga!“ nisam izmislio. Riječ je, zapravo, o podužem eseju napisanom pradavne 1972.,statistički ažuriranom 2000., a u nas objavljenom (Algoritam, prevoditelj Damir Biličić) tek 2005. Godine. Na tih stotinjak stranica autor, samozatajni pjesnik i esejist, opisuje fenomen knjige iz svih mogućih rakursa (pisac, čitatelj, nakladnik, tiskar, knjižar, knjižničar, urednik..) a pri početku, dok još govori o (ne)čitateljskoj nelagodi kojom vas ja ovdje gnjavim kroza sve dosadašnje retke, kaže ovako:

Predpostavimo da se, napokon, sve doista promijeni. Da je nastupilo Zlatno doba. Da postoji univerzalni knjižnični sustav (velika babilonska knjižnica) koji obuhvaća sve ikad izdane knjige, više od pedeset milijuna n aslova. Da svaki čovjek ima pravo dobivati plaću jer se posvetio isključivo čitanju knjiga. Da je svaki čitalj, u takvim okolnostima, u stanju pročitati ćetiri knjige na tjedan, dvije stotine u toku godine, deset tisuća u pola stoljeća. Bilo bi to isto kao da se nije dogodilo ništa. Kad od ovog trenutka više ne bi izišla nijedna knjiga, i dalje bi nam trebalo 25.000 godina da se upoznamo s već napisanim knjigama. Kad bismo samo čitali popis izdanih knjiga (popis koji sadrži ime autora i naslov knjige) za tu bismo zadaću trebali petnaest godina. Kad kažemo da bi svi trebali čitati knjige, zapravo uopće ne razmišljamo. Već zbog osnovnih fizičkih ograničenja nismo u stanju pročitati 99,9% napisanih knjiga.

Recimo još jednom, radi podsjećanja, da je Zaid gornje rečenice prvi put objavio 1972. Godine. Ja sam ih prvi put pročitao prije deset godina i otad sam, velim, potpuno lišen svih hemunga vezanih uz nepročitane knjige. Sasvim mirno odgovaram „ Ne, nisam ni čuo za nju“, ili „Ne, probao sam, ali mi jednostavno nije legla“, ili nekom trećem rečenicom, uvijek iskreno. I ne osjetim pritom ni krivnju niti prazninu u općoj kulturi, čak ni kad je riječ o nekom klasiku iz obaveznog programa za kulturniju čeljad.

Čitam li „sto na sat“? Da, ali samo neke knjige. Po prilici, jednu ili dvije od deset među onima koje mi dođu u ruke. Jednostavno, previše je dobrih knjiga, siguran sam, koje još nisam otvorio; previše a da bih trošio preostalo vrijeme na one što me ne zavedu do pedesete stranice. Knjiga kojoj to ne uspije nije vrijedna daljnjeg truda. Samo od 1950. Do 2000. Objavljeno je oko 36 milijuna knjižnih naslova, a po jedan se novi, statistički gledano, danas objavi otprilike svakih 30 sekundi. Mislite li doista da se ijednom čovjeku isplati trošiti svoje usudom ograničeno vrijeme na knjigu koja mu na prvih pedeset stranica nije u stanju otvoriti nijedan prozor, ne izmamiti nijedan osmijeh ili udariti nijedan metaforički šamar.

Unatoč tome – ili možda ipak: baš zato! – vrijedi čitati sto na sat. Zato da bi se brže odvajalo žito od kukolja, da bi se čim prije ponovo uronilo u potpuno novi svijet, čaroban i zavodljiv, kakav samo vješto isprepletene riječi mogu stvoriti. Da bi se opet, čim prije, na potpuno drugačiji način, doživjelo i zauvijek steklo ono iskustvo koje Gabrijel Zaid opisuje ovako:

Kakve veze ima koliko smo kultivirani i u toku, ili koliko smo tisuća knjiga pročitali? Važno je kako se osjećamo, kako gledamo, što činimo nakon čitanja, znače li nam što ulica i oblaci i postojanje drugih, jesmo li zahvaljujući čitanju i fizički intenzivnije živi.

Renato Baretić