« Studeni 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
I sretni su jer se poput djece raduju malim običnim stvarima koje ih okružuju; njihovo oko uočava najčudnije detalje.
(S. Glavašević, Priča o pjesnicima)
TUNEL PREMA SUNCU
Prije samoga polaska učenici su bili vidno uzbuđeni jer su s nestrpljenjem iščekivali susret s ljudima koji su, nakon puno, puno padanja, ponovo ugledali sunce.
U blizini Starih Mikanovaca, velikog i lijepog hrvatskog sela , na izlazu sela Vrbice smještena je Udruga koja vjerno i s ponosom čuva svoje štićeenike.
Na vratima nas je dočekao predsjednik gosp. Tomislav Mišetić sa suradnicima: psihologinjom, socijalnom radnicom, voditeljima radionica i dvojicom divnih mladića – Tomislavom i Goranom.Nakon nekoliko srdačnih riječi dobrodošlice uputili su nas u topli dom te pokazali sve dijelove Centra: knjižnicu, spavaonice, radne sobe, kuhinju, trpezariju i prekrasan vrt kojega uređuju samostalno i s puno ljubavi. Sve što smo vidjeli, a nalazi se unutar i van Kuće, napravili su svojim vrijednim rukama.
U prvome dijelu edukacije odgledali smo u knjižnici- lijepo uređenom radnom prostoru, prezentaciju te saznali mnogo toga o Udruzi, početcima i osnivaču. Uslijedilo je predstavljanje dvojice štićenika koji su iskreno i otvoreno iznijeli svoju ispovijest te ju podijelili sa svima nama.
Muk je zavladao cijelim prostorom. U sobu se unio mir, ali i nemir. Tuga i suze izmiješali su se s osjećajima oduševljenja, ponosa i divljenja.Imali smo priliku pitati sve što nas zanima, tišti ili rastužuje.Pokazali smo poštovanje prema ovim mladim ljudima koji su nakon teškog i trnovitog puta opet ugledali svjetlo i radovali se životu.
Nakon mukle tišine i bezbroj pitanja uslijedio je odmor s izmjenom dojmova.
Napokon - radionice! Najveseliji dio dana… Zaboravili smo na mračne životne putove i tek naziranje svjetala na kraju tunela…Ovo je bilo jedno naše iskreno i dječje svjetlo:smijeh, mnoštvo ideja i boja. To je naš život i naša svakodnevica. Nekada je trebao biti i sastavni dio njihova života, no korak je bio brži i nestrpljiviji, radoznaliji i „odrasliji“. Bio je to korak u smrt.
Izradili smo desetke božićnih čestitki uz pomoć prekrasnih voditeljica. Naučile su nas mnogočemu, iako smo puno i sami znali - radionice su sastavni dio našeg školskog života. Oslikavali smo staklenke i pravili voštane svijeće.
Zvonjava središnjeg zvona i poziv na ručak…Pomalo smo već i ogladnjeli…Nakon izvrsnoga pučkog ručka sastali smo se još jednom u knjižnici kako bismo proglasili najbolje osmišljene radove.
Bližio se kraj današnjega dana, što nas je žalostilo. Rado smo se družili s ovim divnim ljudima koji su iskreno i bez ustručavanja davali dio sebe.
Pokret! Krenuli smo put Vukovara, pozdravili domaćine i zahvalili na svemu. Ponadali smo se skorašnjem susretu jer, mi se želimo ovdje vratiti! Čeka nas još jedno zajedničko druženje i snimanje tv-emisije.Poklonit ćemo ju školi, Centru, ali i svakom mladom čovjeku koji traži sebe .
Napisala : Jelelena Davidović, 8.r. ( Carpe diem!)
Fotografije kao priloženi dokumenti :