Osnovna škola Siniše Glavaševića

intervju sa učiteljicom Ljiljanom Kojić

Kada ste poceli raditi?
1982. godine u ovoj školi. Prvo radno mjesto bilo mi je u Iloku 1977. godine.
Što je najljepše čega se sjećate?
Mislim da nema jednog trenutka jer tu ih je bezbroj, pogotovo kada sretnem svoje bivše đake. Osobito kada me pozovu u svatove, to je jedan onako poseban doživljaj.
Kakvi su učenici bili?
Učenici su bili isti kao sada, mislim da su roditelji bili drugačiji imali su drugačiji pristup školi i djeci. Za sve svoje neke uspjehe i ne uspjehe bili su zaslužni roditelji dok danas je to ipak obrnuto. Uvijek su učitelji krivi za njihove rezultate, ja na sreču nisam imala loših iskustava u tome. Roditelji sada misle da su djeca samostalnija ali dijete kao dijete uvijek treba pomoć.
Jeste li zadovoljni sa bivšim učenicima?
Jesam. Uglavnom su top danas uspješni ljudi. Nije toliko bitno koju su školu završili nego koliko su se obiteljski osamostalili i kako su se snašli u životu. Ima ih po cjelom svijetu sad, hvala Bogu danas imamo i društvene mreže pa uvijek stigne neka poruka ili ako ne neki „lajk“ podrške.
Kakvo je gradivo prije bilo?
Bilo je više gradiva, ja sam spadala u prosjećne učenike i za trojku sam se jako morala potruditi i svi mi. No kada sam došla u srednju školu gdje su kriteriji bili blaži bila sam u grupi boljih učenika. Bilo je drugačije, ali moje je znanje bilo veliko pa se baš ova škola isticala po svom eksperimentalnom radu.
Koliko ste generacija promjenili?
Ako računam pune generacije bilo ih je dobrih 6, iako je tu uvijek bilo prekidanja, premjestanja...
Je li vam bolje sa današnjim ili prijašnjim generacijama?
Mislim da su prije učenici bili marljiviji, isto su bili kreativni i mislim da su onda učenici bili daleko motiviraniji, zbog čega je to, ne znam. Njima je bio cilj imati dobru ocjenu jer onda otvorena su im vrata prema nekoj boljoj školi.
Koji vam je predmet najdraže predavati?
Matematiku iako nisam baš bila najbolji matematičar, imala sam tri iz matematike, jedan jedini put sam imala četiri i to mi je učiteljica poklonila radi mog truda i rada dala mi četiri jer je cjenila moj trud. A matematika mi je defintivno najomiljeniji predmet.
Kako su bile opremljene učionice?
S obzirom da smo bili eksperimentalna škola mi smo imali dobro opremljenu školu. Imali smo kinoprojektore, imali smo, ako znate i kinosalu u kojoj su se održavale priredbe bila je pozornica, kinodvorana sa sjedalima, mi smo tu prije održavali sve te priredbe. Imali smo čak respondere, na platnu su se vidjela pitanja a mi smo okretali tocne odgovore (A,B,C,D...) tu sam bila odlična zato jer sam ućila i to mi je pomagalo... Sada ima puno papirologije, dokumntacija itd. pa zato mislim da je to prije bilo opuštenije.
Jesu li vam bolji današnji ili prijašnji dnevnici?
Ja obožavam E-dnevnik! Tu se može iako se pogrješi sve ispraviti, zato jer u stare se moralo pisati sitno da bi to sve stalo... A u ove se može i mora svakog učenika lijepo opisati u 10 rečenica a možete i u 2 zato mislim da su ovi E-dnevnici puno praktićniji.
Kako ste se pripremali za nastavu?
Pripremali smo se kroz obrasce, jedne male kartončiće na kojima su se pisale pripreme... za početnike to je bilo malo komplicirano pa smo mi na 5-6 tih kartončića pisali pripreme. Moralo se jako dobro pripremati. Danas je to nekako spontanije, jer učenici danas smiju reči svoje mišljenje i razgovor je potpuno drugačiji zato jer se nekada nije smijelo pitati za nekakvo objašnjenje.
Kamo ste sve vodili djecu na izlete?
Nije bilo kao sada nego se svakog jesena i proljeća išlo u Đergaj. Dakle cijela škola, kada sam ja bila u 4.r u školu se išlo u tri smjene, ja ne znam imate li vi gdje taj podatak ali nas je u 4.r bilo 42.... sad smo malo skrenuli s teme znaći išli bi u tu šumu i družili se, bilo je jako lijepo i ne kao danas, raznih hotela pa nismo puno nigdje ni išli.
Što biste preporućili današnjim učenicima?
Danas bi preporučila da bez obzira na rezultate u školi imaju svoj nekakav cilj, nešto što žele u životu... Na primjer ja sam znala da samo ne želim raditi u tvornici obuće, gdje ću ući u 6 sati i u 14 ići kući iako su to bila dobra vremena, samo mi je bio cilj da ću učiti i učiti ali mi je bilo bitno da ne radim u tvornici... I zato ja uvijek kažem đacima da se bore za znanje jer i ja ću ih uvijek nagraditi ali će morati puno truda uložiti jer meni je cilj da taj netko bude sretan. Najbolje je ostvariti sebe kao čovjeka i imati svoj cilj.