preskoči na sadržaj

Osnovna škola Siniše Glavaševića

Login

Kulturna djelatnost

KUTAK ZA OSMAŠE

Upis u srednje škole

Kalendar
« Studeni 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

Anketa
Za što najviše koristite Internet?





Carnet
Sportska rubrika

NAŠ YOUTUBE KANAL

MALI JEZIČNI SAVJETI

Zuji, zveči, zvoni, zvuči. Šumi, grmi, tutnji, huči - To je jezik roda moga!

Stručni skupovi

Ispis statistike od 13. 10. 2010.

Ukupno: 330482
Danas: 80

 I sretni su jer se poput djece raduju malim običnim stvarima koje ih okružuju; njihovo oko uočava najčudnije detalje.

(S. Glavašević, Priča o pjesnicima)

Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
SRIJEDOM U ŠEST I DVADESET
Autor: Sanela Kralj, 16. 2. 2011.

          Nedjeljom u dva  emisija je naše državne televizije u kojoj navedenoga dana (nedjelja) novinar i gost/gošća (dakle, dvojica ili dvoje) u navedeno vrijeme (opet dva) razgovaraju o bitnim i nebitnim temama za naše društvo. Točno u podne jedan je od klasika žanra vesterna, svrstan među najutjecajnije filmove svih vremena. Oživio je karijeru holivudske legende Garyja Coopera, koji je u njemu dao jednu od svojih najupečatljivijih uloga, a svijetu je predstavio novu zvijezdu, buduću monegašku princezu Grace Kelly. Imao je velikog uspjeha kod kritike i publike te bio nagrađen sa četiri Oscara. Srijedom u šest i dvadeset  nije niti naslov emisije niti naziv filma, nego radno vrijeme naše literarno-novinarske radionice. Nadamo se da će jednoga dana možda i postati naslov nečega, a zasada ćemo biti zadovoljne što će to biti naziv ovoga članka. Marljivo radimo i pišemo, razmišljamo, zamišljamo i umišljamo. A krije li se među nama neka književnica koja će jednoga dana biti nagrađena Nobelovom ili Pulitzerovom nagradom, ne znamo. Pokušajte vi to zaključiti na temelju tekstova koje smo poslali na ovogodišnji LiDraNo.


ODLUKA

          Povrijeđena sam. Ljuta. Ogorčena. Kad netko spomene ljubav, sve oko mene zamrači, izgubi onu svoju upečatljivu živost. Na taj način san biva nepotreban za doživljaj noćne more. Ona je tu, stvarna.

          I već mi postaje nekako dosadno što svaka želja ostaje neostvarena, što je nestao miris ljubavi. Netko ga je suviše brzo potrošio. I cvijeće nekim čudnim ritmom vene. A kazaljke na satu sve su brže i nemirnije. Stiže propast, a ja se ne osvrćem.

          Dotičem trampolin života koji me odbacuje natrag, otkida u meni onaj komadić sreće, vraća me i baca uvis. Lebdim nebom više, više, najviše… uzdignute glave tražim zlatni biser od Boga stvoren samo za mene. Ugledam zvijezdu života i shvatim: Ljudi, pa ja volim voljeti!

Natali Krizmanić, VII.a

P.S.1. Ovaj je tekst proslijeđen i na županijsku razinu smotre, pa će autorica Natali u ponedjeljak sudjelovati na okruglome stolu u Vinkovcima. Kako fensi šmensi, zar ne?

 

         PRIČA O GOSPOĐI D.

          Sigurno vas odmah zanima tko je gospođa D… Ne budite tako nestrpljivi, odvojite malo vremena, ne će vam oči ispasti čitajući.

          Braćo moja (izraz posuđen od mog razrednog kolege P.), bila vam jednom jedna gospođa po imenu Dosada ( u nastavku gospođa D.). Kao što samo ime kazuje, bila je preeeeeeedosadna, a i stara, no o godinama jedne dame nije pristojno govoriti. Gdje god se ona pojavila, u sobi, kuhinji, trgovini, pa čak i u opernim dvoranama, u ljude je sijala svoju plodonosnu i dosadnu osobinu – dosadu. Sve je u njoj tako, sastoji se od 99% negativnih tvari, bezbojna je, bez mirisa, opipa… Je li netko ikad okusio gospođu D.?  A opet nam zagorčava život. U toj bestjelesnoj Gospođi nema srca, osjećaja, ničega opipljivog. (Pa daj, ženo, smiluj se nama ljudskim bićima i nestani!) Ali neeee…ima ona i svoje nasljednike, male Dosadnjakoviće. Kod njih ti proces nastanka (polurazmnožavanja) ide ovako: iz jednog izvadiš one male papiriće i za nekoliko dana naraste Dosada br.5621, ova prethodna odlazi u mirovinu i tako nekoliko puta dnevno. Kod njih, naime, vrijeme nije poput našega, dan traje znatno kraće, kao u Malome princu. Gospođa Dosada vjhečno živi i to mi nekako ne ide u glavu! Nema čovjeka na ovome svijetu koga Ona nije opsjela kao svoju žrtvu, pa čak i male, tek rođene bebe dok ih primalje kupaju nakon poroda. Tako svi postajemo robovi …koga ili čega? Taj izraz u genitivu ženskoga je roda…dakle, žene. Od prvoga nam trenutka život postane „teribl“.

         A najveći je problem što se pojavi kad nam najmanje treba. Lijepo ti se ja udubim u zadaću iz najdražeg materinjeg jezika, kad evo ti nje – došla cica na kolica! Ja se sva pravim važna, kao ne kontam da je tu pored mene. Ona je kao dama, kraljica svega…E pa ne će moći ove noći! Vidi ona tako da ja nju ne fermam ni pet posto i na moje iznenađenje – ONA ODE! Ideja se morala odmah staviti na fejs. Izradila sam fejs grupu „Dosada – van!“ Eh kako su se ljudibrzo priključivali grupi. Ubrzo ih je bilo preko milijun, ma i više! Što bi Šeherezada rekla: ČOK GUZEL (= jako lijepo).

          I kad je gospođa D. saznala za to, nestala je, počinila samoubojstvo. Osvanula je osmrtnica iako ja baš nisam bila sretna ako sam ja pridonijela tom „zločinu“. No, sreću je izazvala spoznaja da će ljudi ubuduće biti sretni, veseli, raspoloženi, što je proces razmnožavanaja gospođe D. prekinut. Yeah!

         No, priča mijenja svoj tijek kao što je i Ona promijenila svoje metode. Pritajila se na koji dan i „mejlom“ javila iz bušmanske poljske bolnice gdje se upravo rađala Dosada br.5999. bila sam ljuta, ali jako! No, šta'š… bez dosade nema života. Stoga s Njom ruku pod ruku idem u sjedište njezina carstva – školu! Doviđenja! Gudbaj! Adios! Aufviderzen! Guršus! Gospođo Dosado, evo me!

Lana Ivić, VII.a

   

 

NEPOSLUŠNA

(ulomak)

George Washington i Thomas Jefferson, glavni likovi drame, častohlepni su ljudi koji, uslijed želje za vlašću ne primjećuju kako se bespotrebno prepiru. Naime, dok Thomas želi biti predsjednik tvornice metala, George želi postati američki predsjednik.

(U Georgeovom uredu.)

GEORGE: Ajme, kako me taj laskavac želi prevariti! Donosi mi darove, a istovremeno mi radi iza leđa.

THOMAS: Dobar dan, gospodine W. Čuo sad da ste me tražili. Kako vam mogu pomoći?

GEORGE: Htio bih vas pozvati na večeru u svoj dom kako bismo izmijenili neke ideje.

THOMAS: Bilo bi mi zadovoljstvo posjetiti vaš dom. Znate, već duže vrijeme nisam vidio vašu dražesnu suprugu Catherine. Kako je ona?

GEORGE:  Nema je, gospodine J.

THOMAS: Kako to mislite – nema je?!

GEORGE: Lijepo i jednostavno – nema je. Poput drugih niti ona nije „slušala“, pa… (nasmiješi se zavjerenički). Onda, dolazite k nama večeras?

THOMAS:  „Nama“?

GEORGE:  Oh, pa zar ne znate? Nabavio sam novu suprugu. Zove se Mary.

THOMAS: Nabavio – zgodan izraz za ženidbu…hm…

Nakon napornoga rada u tvornici Thomas dolazi u raskošan dom Washingtonovih. Na vratima ga dočekuje gazdarica Mary, vedra, mlada i nasmiješena.

MARY:  Dobro došli, gospodine Jefferson. Lijepo vas je vidjeti kod nas. (Kakav naivac, pomisli u sebi i „nasmiješi se“.) Ha-ha!

THOMAS: Još je ljepše vidjeti vas kod vas. (Učtivo joj poljubi pruženu ruku)

MARY: Ah, nemojte… (Kakav ljigavac , pomisli zatvarajući vrata doma.)

(Ulaze u prostoriju, rasošnu i bogatu. Za stolom ih čeka George.)

GEORGE: Dobro došao, prijatelju.

THOMAS: Hvala, hvala! (Osvrće se po prostoriji.)

GEORGE: Dakle, vrijeme je da prijeđemo na stvar i otvorimo karte. Obojica imamo jednake ambicije, a to ne će ići. Ja sam jako odlučan u namjeri da postanem predsjednik i niti jedan Amerikanac u tome me ne će spriječiti.

THOMAS:  Ali, gospodine George…

GEORGE: Nemoj ti meni ali, nema tu ništa ali… Ti nisi dovoljno sposoban biti predsjednik svih Amerikanaca …i točka!

THOMAS: Gospodine W., molim vas, smirite se…

GEORGE: Ne ću se ja smirivati u svojoj kući. I nema tu rasprave. Ako imate nešto protiv, možete se žaliti upravi vodovoda, ali ću vas ja svejedno morati…hm…ukloniti.

(Iz džepa je izvadio revolver i usmjerio ga prema Thomasu. Povukao je okidač, ali se začulo samo – škljoc!)

THOMAS: Gospodine, vi ste mene krivo shvatili! Ja imam predsjedničke ambicije, ali ne svih Amerikanaca, nego naših metalaca. Naime, ja želim biti predsjednik naše tvornice i za to mi treba vaše odobrenje.

GEORGE: Pa znao sam ja to odmah (reče posramljeno). Samo sam htio ispitati vaše sposobnosti. Smatrajte ovo posljednjim intervjuom za posao…

(Iz kuhinje dotrči Mary i šapuće nešto Georgeu na uho)

GEORGE: Mary se žali kako ćete nam pojesti svo meso za večeru…a nemamo ga dovoljno.

THOMAS: Zadovoljit će se i sa samo malo juhe…

GEORGE: Ne dolazi u obzir! Riješit ćemo mi to drugačije…A filmski zakoni govore kako pištolj koji se pojavi u krupnome kadru mora imati nekakvo značenje.

(Buuuuum!)

THOMAS: Oh, šteta, a baš je bila lijepa!

GEORGE: Još jedna neposlušna! Ha-ha!

Nikolina Marić, VII.a

 

P.S.2. Moglo bi biti nešto od njih, zar ne?

Tekst napisale: Andrea Markanović i Ivana Jurković, VII.a





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju