GRAD-TO SMO MI

DOK SPAVAM, PONEKAD SANJAM DA I SAM PLOVIM MOREM; USAMLJEN I SRETAN.

    4. studenog 2011. obilježit ćemo Dan naše škole prigodnim radionicama i osobitim trenutcima kojima ćemo se prisjetiti velikog čovjeka, ratnog izvjestitelja i djelatnika naše škole koji je dao život za ljepši bolji Vukovar.

      Siniša Glavašević rođen je 4. studenoga 1960. u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu.

           Diplomirao je komparativnu književnost i knjižničarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u Lovasu i u našoj školi. Na Hrvatskom radiju – Radio Vukovaru zaposlio se kao urednik i ratni izvjestitelj.

    Po zauzeću Vukovara, odveden je 19.XI.1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991.

           Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku Priče iz Vukovara. Lirske priče s kojima se susrećemo tijekom osnovnoškolskog obrazovanja jedini su njegovi sačuvani literarni zapisi.

         Svojim je pričama pokušao doprijeti do srca svakoga od nas ostavljajući nam životne poruke. Mnoge su odredile brojne životne putove.

         Izdvojio bih neke…

…VUKOVAR JE ZASIGURNO NAJISKRE NIJI GRAD NA SVIJETU, JER SE SVAKA RIJEČ MOŽE GOTOVO ISTI TREN OGLEDATI U SRCU.

…AKO U VAMA IMA LJUBAVI, NE ŠTEDITE JE.PODIJELITE, DAJTE DJELIĆ SVOJE LJUBAVI PRVOME DO SEBE…

NAJLJEPŠE JE IMATI DJECU, JER DJECA SU BUDUĆNOST, ONA SU NADA U BOLJE SUTRA…

…KADA NEKOGA GRLITE, UČINITE TO PUNIM SRCEM, CIJELIM BIĆEM, JER NE ZNATE ŠTO ĆE VAM DONIJETI SLJEDEĆI TRENUTAK.

Priča o gradu

       Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

          Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.

Grad - to ste vi!

Priča o djetinjstvu

         Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost.

      Međutim, generacije o kojima govorimo ni to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug.

      Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje. Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše.

    Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja.

     Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu.

      Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo. Je li to prvi bicikl, ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica?

      Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmijehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kojem je namijenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tada posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve.

     Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što - bez djetinjstva?

CARPE DIEM! (David Bilić, 7.r.)